Zagreb u slikama – kako su ga prikazivali i doživljavali

Prezentacija grada neiscrpna je zadaća (dakako da identičan zaključak vrijedi i za svaki drugi kompleksan fenomen), u muzejskoj praksi to je jedan od najčešćih, upravo standardnih izložbenih zahtjeva jer svaka sredina želi predstaviti svoju povijest, napose pak one njezine slojeve sastavljene od znamenitosti – kulturnih i umjetničkih – te, neizostavno, ličnosti koje stoje iza njih. Doduše, s pojavom društvene povijesti (new social history) i prenošenjem njezinih premisa u muzeje, ponegdje su se, analogno novim usmjerenjima same povijesne znanosti, i naglasci promijenili; zagovornici takva pristupa nastoje na pozornicu iznijeti sve ono što je po kriterijima tradicionalno shvaćenih vrijednosti bilo zanemarivano: život tzv. običnog čovjeka (jer vladari, državnici, vojskovođe, izumitelji, znanstvenici, umjetnici, tako je zadano, neobični su), kao i sve nereprezentativne, preciznije neelitističke, okolnosti koje ga okružuju.

Zlatan Vrkljan, Zagreb, 1996.

I premda problematika teorijskih postavki na kojima se gradi muzejska izložba nipošto nije glavna tema ovoga prikaza – tek dijelom njezin, široko shvaćen, idejni okvir – u uvodu je ipak nužno istaknuti presudnu važnost koncepta i kriterija koji logično iz njega izrastaju; o tome ovisi razrješenje dvojbi i nedoumica koje svaka građa postavlja pred istraživača: kako iz postojećega materijala izabrati pojedine artefakte, organizirati ih i pružiti suvislu, što kvalitetniju interpretaciju. Takav kustoski rad doista daje slobodu kombiniranja raznoraznih elemenata.

U Muzeju grada Zagreba ovoga je ljeta otvorena u tom pogledu veoma poticajna izložba Zagreb / Grad. Ljudi. Život. Riječ je o, strogo govoreći, umjetničkoj izložbi koja umjetnine tretira ponajprije kao povijesna svjedočanstva, proizvode vremena i prostora te na taj način njihova imanentna artistička vrijednost biva relativizirana kao tek – svakako važna, ali ipak – popratna kategorija, to jest stavljena u drugi plan u odnosu na specifične naracije koje se uz svaku od njih vežu. Jedino je tako moguće shvatiti i opravdati usporedno izlaganje radova vrhunskih hrvatskih slikara poput Vlahe Bukovca, Marijana Trepšea, Slavka Šohaja, slabo poznatih, odnosno zaboravljenih kao što su Anđelko Kaurić, Julije Meiszner te potpuno anonimnih diletanata i amatera. Raspon još više, upravo drastično, proširuju karikature, tiskani oglasni materijal, oslikani obrtnički znakovi, tzv. cimeri.

Antun Boris Švaljek, Zrinjevec je jeden park / u njem špancira
saki rad, 1993.

Mate Benković, Bogovićeva ulica s prometom, 1943.

Marijan Trepše, U gostionici Matejna, 1920–1925.

Portret Marte Robić iz Ritz bara, nepoznati autor, 1956.

Branko Šenoa, Jelačićev trg (nakon rušenja Zakladne bolnice), 1931.

Reska Šandor, U novootvorenoj Gradskoj kavani, 1932.

Ivan Šarić, Torta – zgrada Doma likovnih umjetnosti na Trgu žrtava
fašizma, 1970.

Ismet Ico Voljevica, Grga slavi 50. rođendan!, 16. ožujka 2000.

Vlaho Bukovac, Janko Holjac, načelnik grada Zagreba, 1910.

Autorica je izložbenoga projekta Željka Kolveshi, ustrajna privrženica kontekstualizacije muzealiziranih predmeta, koja je reputaciju muzejskoga stručnjaka potvrđivala potpisujući velik broj izložaba među kojima valja istaknuti naslove: Slikana kronika iz Jurjevske ulice: Anka Krizmanić, Zvonimir Faist – diktati vremena, Otto Antonini: Zagreb i „Svijet”, Stota obljetnica MGZ-a; Zoološki vrt u Zagrebu 1925–2015, Zagreb – plakati: slučajna povijest Zagreba... Premda je u svakoj od njih metodologija objedinjavala istraživačku studioznost obrade materijala (temelj koji bi se trebao uvijek podrazumijevati) s nastojanjem uspostavljanja slojevite narativne izložbene strukture, upravo će nam aktualni projekt poslužiti da takav pristup pobliže razmotrimo.

Vrkljanov amblematski Grad

Sretna je okolnost što se slika Grad Zlatana Vrkljana nalazi u zbirci te je poslužila i kao amblem izložbe i bitan element vizualnog identiteta. Na njoj vidimo kombinaciju dvaju perspektivnih očišta – ptičjeg i horizontalnog – te je autoru bilo dovoljno da prikaže zelenu kupolu pod plavetnilom odozgo, tanku, također plavu valovitu liniju odozdo i po sredini sivu mrlju koja se širi, kako bismo prepoznali (a prepoznajemo samo ono što već znamo) interpretaciju zagrebačke topografije s njezinim ključnim oznakama: Medvednicom, Savom i urbanim, betonskim rasterom (dakako, taj se opis ne dotiče umjetničkoga izraza ostvarena suverenim rukopisom). Grad, dakle, otvara izložbu, to je prva slika na koju posjetitelj nailazi, a njezin smještaj u bliskoj je prostornoj relaciji s najstarijim prikazima našega grada koji su, kako saznajemo iz legende, bili „neposredan povod za ovu izložbu”; riječ je o dvama akvarelima nastalim 1789, nabavljenim za zbirku prije tri godine. Jukstapozicija navedenih slikovnih realizacija – između kojih je smješten uvodni tekst kojim autorica iznosi ideju izložbe – efektno zaokružuje ne samo vremenski raspon eksponata nego i značenjski pomak koji se između njih dogodio. Naime, dok su likovno jednostavni, gotovo dirljivo primitivni akvareli – nama tako dragocjeni – primjer skromnih dosega njihova nepoznata autora te odraz stanja u provincijskom gradiću (prisjetimo se, za usporedbu, kako još stotinjak godina prije Van Wittel, to jest Vanvitelli, ostvaruje novi slikarski žanr – vedutizam, ponos gradova koje je prikazivao), u Vrkljanovu radu vidimo i autorsku relevantnost te, što je još važnije za našu naraciju, odraženu samosvijest grada, stečenu protekom dva prethodna stoljeća.

Nakon tako promišljena i asocijacijama slojevita početka slijedi grupiranje po tematskim cjelinama, čime su obuhvaćeni pojedini zagrebački lokaliteti poput Zrinjevca, Mlinskih stuba, perivoja Maksimir i raznih drugih vista, više ili manje reprezentativnih (da bi prizor postao slavan, ne mora prikazivati veliku arhitekturu; Zid u Napulju iz 1782. Thomasa Jonesa primjer je toga), ali obuhvaćena je i svojedobno kultna, odavno već srušena, gostionica Matejna, kojoj je i eksterijer i interijer, kao locus omiljenoga sastajališta, veoma sugestivno ovjekovječio Trepše. Poetika urbane naive, pak, poslužila je kao kriterij za okupljanje zagrebačkih motiva „u djelima nedjeljnih slikara“. Ne robujući nikakvoj ekskluzivnosti, paralelno s navedenim umjetninama, po strani razmještena, niže se fotodokumentacija izgradnje grada, popraćena nacrtima, prostoručnim skicama i tehničkim crtežima.

Kentekstualizacija i narativi

Simptomatičan primjer za izbor eksponata po načelu konteksta, a ne likovne kvalitete, nalazimo na dopisnici datiranoj 21. srpnjem 1914. Tek uz intimno intoniranu poruku, adresiranu „Gospojici učiteljici Marici pl. Krnjević – Skicirao kod kupanja! Kako vidite ništa osobita! Osobito pak ne će biti ništa ako se razmaže olovka do Selca. Srdačno vam ljubi ruku Mateša“ – diletantski crtež savskoga kupališta postaje zanimljiv, napose kada narativni potencijal dopisnice povežemo s prostorom i vremenom. „P. S. Morate me izviniti što sam danas kratak – silno sam neraspoložen!!!“ Ne možemo ne zapitati se: u kakvu li je bio raspoloženju kada za tjedan dana započne Prvi svjetski rat!?

I na tom primjeru opet vidimo kako kontekstualizacija stvara narativ, odnosno, u najmanju ruku protonarativ koji se može, ali i ne mora, razviti u složenije strukture. S tim u vezi valja zapaziti nedvojbenu prednost teksta i filma u odnosu na izložbe u pogledu povijesnih naracija. Stoga se čuju i izrazito kritični glasovi: „Muzeji teže pričanju priča. To je neobično jer u usporedbi s knjigama ili filmovima (...) oni to čine loše“, izjavljuje likovni kritičar i kustos s dugogodišnjim iskustvom Robert Leonard, koji je mišljenja da se tu (on govori o povijesnim muzejima, op. aut.) „povijest raspada, a znanje biva urušeno“. I doista, kad bi muzeji ostali samo na artefaktima, oni ne bi bili u stanju mnogo toga prenijeti. No zato je tu popratni sadržaj, svi mogući elementi koji pomažu u interpretaciji, od tekstova različite informativne razine do filmova. Svakako dovoljno razloga da izložbeni medij nazovemo supramedijem, koji uključuje po potrebi sve ostale. Ukoliko vam se to posezanje za, tobože, tuđim učini eklektičkim, ne budite strogi; u tome nema ničega za osudu muzeja jer je to u prirodi svih složenih sustava (npr. opere i filma).

Drugi dio izložbe – Ljudi – čini selekcija portreta i ona se, muzeografski u istome sklopu, lagano, bez ikakva oblikovnoga reza, nadovezuje na prethodni: Grad. Prevladavaju naručeni portreti (gradonačelnika, bankara), službeni i privatni, pa je angažman Vlahe Bukovca, prve portretističke violine, za njegova boravka u Zagrebu sasvim očekivan. No i ovdje nalazimo kontrapunkt u obiteljskim i prijateljskim, u svakom slučaju prisnim, portretima Vjere Bojničić, Anke Krizmanić... S promjenom sama izložbenoga prostora (o toj specifičnosti MGZ-a nešto kasnije), dolazimo na mjesto gdje je rekreirano ozračje urbanoga života: to su Gradska kavana koja je obilježila razdoblje između dva rata te Ritz bar i Satiričko kazalište u pedesetima i šezdesetim godinama prošloga stoljeća. I karikaturisti, prije svih Grga (Ico Voljevica) i Pero (Oto Reisinger), služe funkciji prikaza te humorno zaokružuju tu cjelinu.

Među brojnim pojedinostima vjerojatno će malotko zapaziti autoričino nostalgično, ali i samoironično podsjećanje na vlastite početke kustoskoga rada; podsjećanje koje je pokazala prenošenjem opisa prve slike koju je inventarizirala 1982. (Klaićeva ulica zimi Zlatka Šulentića). Opis je strogo formalan kako se tada podučavalo na studiju povijesti umjetnosti te „ukazuje na razliku interesa i neiskustvo mlade povjesničarke umjetnosti“, kako to danas komentira ista kustosica.

Izložbeni teatar edukacije

Zatim ponovno slijede portreti, sada cehovski grupirani; to su novinari, kazalištarci, umjetnici. Neposredno prije završetka – markirana „pohvalom slikarstvu”, to jest autoričinim osobnim obraćanjem svima: „umjetnicima, darovateljima, prethodnicima, znalcima, Zagrepčanima, suradnicima, prijateljima i štovateljima MGZ-a” – posveta je slikaru Edi Kovačeviću, svojedobno čestom suradniku MGZ-a, čije su karakteristične kompozicije sa starim zagrebačkim krovovima memento trajanju grada unutar stalnih životnih promjena. Slijedi ispraćaj na ulicu – kojom prolazimo i prije nego što fizički doista izađemo iz muzeja – naznačenu rasvijetljenim izlozima i cimerima.

Zagreb / Grad. Ljudi. Život. pripada kategoriji većih izložaba (na kakve nas je MGZ već naviknuo proteklih godina) na kojoj se svaki zainteresiraniji posjetitelj može zadržati kao na kazališnoj predstavi, tako da ovaj, premda dosta iscrpan, pregled izloženoga materijala nipošto nije potpun, to je tek djelomičan presjek izložbe. No čak i ako se odluči preletjeti je u nekoliko minuta, ono što će na posjetitelja neizbježno ostaviti nekakav dojam jest sam prostor, odnosno oblikovanje izložbe. Pregledna prostorna dispozicija dijelova opreme, muzeografskih pomagala i samih eksponata uvijek je zahtjevan zadatak, a kada su specifičnosti prostora – kao u slučaju tavana našega gradskog muzeja (koji zasigurno nikada ne bi bio projektiran za takvu namjenu da se ne nalazi u kompleksu koji čini MGZ) i spojene na nj kule – toliko, u najmanju ruku, otegotne, onda pretvorba takvih okolnosti u komparativnu prednost nije nimalo laka. I dosad smo u tom prostoru imali priliku vidjeti odlične likovne postave te je i ovaj – dinamikom arhitekture i prolaza, otvaranjima vizura, stupnjevanjem podastrtih informacija – vrstan prilog i primjer muzeološke prakse koji je ostvarila Nikolina Jelavić Mitrović. I ambijentalna zvučna kulisa (autor Vjeran Salamon) – u kojoj se izmjenjuju karakteristični gradski zvukovi – bitan je element koji pridonosi ukupnosti ugođaja.

Svjesna svih ograničenja – same kolekcije, izložbenoga prostora – Željka Kolveshi ne zauzima zbog toga poziciju opravdavanja, nego na onome čime raspolaže gradi prikaz koji je upravo takav, osobit, bez pretenzija na imaginarnu sveobuhvatnost. No to ne znači da ne smijemo zaključiti kako se i na ovoj izložbi ogleda akvizicijska politika (za koju su, obično, u našim muzejima namijenjena nedostatna sredstva); naprosto nedostaju mnogi autori koji su ili izvrsno bilježili motive koji su ih nadahnuli, ili su na zanimljiv i kreativan način reflektirali naš grad. Neću navoditi vremenski nam bliže i još živuće autore, ali spomenut ću, primjerice, Ljudevita Šestića, u čijem je opusu tako mnogo zagrebačkih vizura da je neshvatljivo kako ga uopće nema u fundusu.

U nastojanju da izgradi jedan od mogućih prikaza identiteta grada, izložba Zagreb / Grad. Ljudi. Život. polazi od individualnih likovnih realizacija nastalih na poticaje sredine da bi prvo u njima evidentirala zrcaljenje trenutka, a zatim propitala njihov utjecaj i relaciju s dominantnim predodžbama, s onim zajedničkim dojmovima koje bismo – premda svatko, na kraju krajeva, ima svoj doživljaj – ipak mogli nazvati kolektivnom sviješću. Provedeno je to na način koji – kombinirajući raznoliku građu i metodologiju kontekstualizacije – smjera izložbeni medij etablirati kao kreativni spoj humanističkih disciplina i umjetnosti: teatar edukacije.